Često knjige zemlju prehođahu,
Ni ko znade, kuda, ni otkud su.
Knjige idu od Prizrena grada,
Od Srpskoga silna car:Stevana,
Na Požegu banu Milutinu,
'Vako care banu govoraše:
"Slugo moja, bane Milutine!
"Opremi se u bijelu dvoru,
"Povedi mi trideset delija
"Od tvojega ravna Dragačeva,
"Hajde šnjima ka Prizrenu gradu,
"Jer hoćemo, bane, vojevati
"Na daleko u zemlju Bugarsku
"Na Mijajla kralja Bugarskoga;
"Tamo ćemo, bane, začamati,
"No se spremi za tri godinice."
Dođe knjiga u Požegu ravnu
Na koljeno banu Milutinu.
Kada bane knjigu proučio,
Ud'riše mu suze od očiju,
A gleda ga ljuba Ikonija,
Pa mu tiho mlada govorila:
"Gospodaru, bane Milutine!
"Otkud knjiga, od koga li grada?
"Što l' je učiš, a suze proljevaš?"
Veli njojzi bane Milutine:
"Ču l' me dušo, ljubo Ikonija!
"Ova j' knjiga od Prizrena grada,
"Od našega silna car:Stevana;
"Car me zove na njegovu vojsku
"Na daleko u zemlju Bugarsku
"Na Mijajla kralja Bugarskoga,
"Kaže, ljubo, za tri godinice,
"Da će biti boja s Bugarima.
"No ču li me, ljubo Ikonija!
"Gledaj mene prebijele dvore,
"Nemoj moje dvore opustiti;
"Pazi mene dva nejaka sina,
"Udomi mi sestricu Jelicu
"U lijepu varoš Đakovicu;
"Kopaj mene devet vinograda
"U Banjici i u Atenici,
"U Loznici i u Pakovraću;
"A čuvaj mi devet vodenica
"Niz Bjelicu i niz Moravicu;
"Gledaj našu slavnu zadužbinu
"Pod Banicom crkvu Ježevicu;
"Čekaj mene za tri godinice,
"Dok se vratim iz zemlje Bugarske."
A kad bane ljubi naručio,
Opremi se na carevu vojsku,
On povede trideset delija,
Ode pravo uz vodu Moravu,
Dokle s' primi lomna Vlaha Starog,
A odatle u Sjenicu ravnu,
Od Sjenice u polje Kosovo,
Od Kosova uz Šaru planinu,
Dokle dođe u Prizrena grada.
Ali care vojsku podigao
I pošao niz vodu Bistricu,
Sustiže ga bane Milutine
Na onome Golešu planini;
Tu se bane s carem sastanuo
I za lako zdravlje upitao
I sretna mu puta čestitao.
A veli mu silan car-Stevane:
"Slugo moja, Milutine bane!
"Ako mene Bog i sreća dade,
"Te dobijem kralja Bugarina,
"Hoću tebe, slugo, pokloniti
"U državu zemlju Bosnu slavnu,
"Da banuješ i da gospoduješ,
"Milutine, za života tvoga."
Pa s' otale vojska okrenula,
Niz Srbiju ka zemlji Bugarskoj.
Kad dođoše u zemlju Bugarsku,
Dočeka ih kralju Mijailo
Ukraj Laba ukraj vode ladne.
Tu se kralje s carem udario,
Bili su se tri bijela dana.
Kad četvrto jutro osvanulo,
Loša kralju sreća preskočila,
Te se kralje s carem susretnuo,
No ga dobro Stevo dočekao,
Na dobru ga konju poćerao,
Sustiže ga u po polja ravna,
Sabljom manu, ods'ječe mu glavu,
Porobi mu silovitu vojsku,
A on sjede u zemlju Bugarsku,
I umiri zemlju Bugariju.
No za dugo care začamao,
Kažu, brate, za tri godinice,
Začamao u zemlji Bugarskoj,
I sa šnjime bane Milutine.
No da vidiš mlade banovice!
Tu ne prođe ni godina dana,
Ona bana s vojske ne čekaše:
Batali mu prebijele dvore,
Opusti mu devet vinograda.
Rasprodade devet vodenica,
Poruši mu crkvu Ježevicu,
Ne udade sestricu Jelicu,
Ne pazi mu dva nejaka sina;
Nego piše list knjige bijele,
Te je šilje u Hercegovinu,
Na koljeno Duki Hercegovcu:
"Ču li mene, Duka Hercegovče!
"Ti pokupi kićene svatove,
"Šnjima hajde u Požegu ravnu
"A mojemu dvoru bijelome,
"Te me uzmi za vijernu ljubu,
"Jer sam mlada danas ostanula,
"Ta banica mlada, udovica,
"A bane je mene poginuo
"Vojujući u zemlji Bugarskoj;
"No se nemoj, Duka, zatrajati,
"Jer me prose mlogi prosioci."
Na brzo mu knjigu opravila.
A kad Duki sitna knjiga dođe,
Te on viđe, što mu knjiga kaže.
On ne kupi kićenijeh svata,
Već se spremi na bijeloj kuli,
Ud'ri na se dibu i kadivu,
Pa se skide niz bijelu kulu,
Ode pravo u donje podrume,
Te opremi debela kulaša,
Pa se njemu na ramena baci,
Ode pravo preko Bosne slavne
Dokle stiže Drini valovitoj,
Zdravo Drinu vodu prebrodio,
A maši se lomna Vlaha Starog
Dokle dođe do Užica grada,
Pa se spusti u Požegu ravnu
Ka banovu dvoru bijelome,
Pred dvorom mu odsjede kulaša,
A srete ga gospođa banica,
Ruke šire, u lica se ljube,
Uzeše se za bijele ruke,
Otidoše na tanke čardake,
Ugosti ga gospođa banica
Sa šećerli kavom i rakijom,
Pa doziva svoje vjerne sluge,
Ovako im mlada govorila:
"Čujete l' me, moje vjerne sluge!
"Pazite mi moga gospodara,
"Gospodara, Duku Hercegovca,
"Bolje nego starog Milutina."
Tako stade za petnaest dana,
Dok se spremi mlada banovica,
Pa pokupi sve banovo blago,
Odnese mu svijetlo oružje,
Odvede mu dva konja viteza,
Zarobi mu dva nejaka sina
I sa šnjima sestricu Jelicu,
Ode s Dukom u Hercegovinu.
Tako bilo, za dugo ne bilo,
Glas otide od usta do usta,
Dokle začu bane Milutine,
A on skoči na noge lagane,
Ode pravo caru čestitome,
Na jutru mu nazva dobro jutro,
A bolje mu care privatio:
"Dobro dođe bane Milutine!
"Što si, bane, tako uranio?
"A što li si, sine, neveseo?"
Poklanja se bane do zemljice,
Ljubi caru ruku i koljeno,
Pa mu ode smjerno govoriti:
"Gospodaru, silan car:Stevane!
"Evo ima četiri godine,
"Kako s tobom, care, vojujemo
"Po Bugarskoj po zemlji prokletoj,
"A moje sam dvore ostavio
"I banicu ljubu Ikoniju,
"Pa sad čujem, da se preudala,
"I b'jele mi dvore poharala
"Sa nekakim Dukom Hercegovcem,
"Dva mi mlada zarobili sina
"I Jelicu moju milu seju,
"Sve odveo u Hercegovinu,
"Moje b'jele dvore batalio;
"Ostalo mi devet vinograda
"Nerezani i neokopani,
"Ne melje mi devet vodenica,
"No ih kuja svijeh rasprodala,
"Porušila moju zadužbinu,
"Ta lijepu crkvu Ježevicu;
"No ti s' molim, mili gospodaru!
"Pusti mene do bijela dvora,
"Da obiđem prebijele dvore,
"Da povratim moje mlogo blago
"A i moja dva nejaka sina
"I sestricu Jelicu đevojku;
"Da s' osvetim Duki zulumćaru,
"Da mu vratim žalost za sramotu."
Kad je care bana saslušao,
Onda njemu 'vako govorio:
"Priustav' se, bane Milutine,
"Da ti dadem sićana vermana,
"Što sam tebe, bane, poklonio
"Zemlju Bosnu u tvoju državu."
Kad je bane cara saslušao,
Prikloni se do zelene trave,
Poljubi ga u skut i u ruku,
Pa pričeka tri bijela dana.
Kad četvrto jutro osvanulo,
Car mu dade sićana vermana,
Pa s' otale bane podigao,
Ode pravo kroz zemlju Bugarsku,
Dokle dođe do Kruševca grada,
A otale uz vodu Moravu,
Dokle bane dođe pod Jelicu,
Pod Jelicu u selo Banjicu,
Te ogleda svoje vinograde;
Pa se vati ravna Dragačeva,
Stiže bane pitomoj Požezi
A svojemu dvoru bijelome;
Al mu b'jeli dvori potavnili,
Polupani srčali pendžeri,
Obaljeni visoki čardaci,
Oburvati duboki podrumi,
Porušena mermerli avlija,
Obaljena demirli kapija;
U dvoru mu nigđe nikog nema,
Osim bolan sluga Milovane;
Pita njega bane Milutine:
,O Boga ti, moja vjerna slugo!
"Ko pohara moje b'jele dvore?
"Ko l' odvede dva nejaka sina
"I Jelicu moju milu seju?
"Ko l' pokupi iz riznice blago?
,Ko l' odvede konje iz arova?
"Ko l' odnese svijetlo oružje
"I odvede ljubu Ikoniju?"
Veli njemu sluga Milovane:
"Gospodaru, Milutine bane!
"Sve ti, bane, ljuba poharala
"Sa kurvićem Dukom Hercegovcem;
"Sve odnese u Hercegovinu,
"Da se slavi Duka zulumćaru
"Na sramotu tebe i tvojima."
A kad bane slugu saslušao,
On se maši rukom u džepove,
Dade njemu dvanaest dukata:
"Naj to tebe, slugo Milovane,
"Te se rani i oda zla brani,
"Dok se vratim iz Hercegovine."
Pa okrenu pomamna đogina,
Ode pravo preko Vlaha Starog
Doke stiže u Hercegovinu
B'jeloj kuli Duke Hercegovca;
Ali Duke doma ne bijaše,
No otiš'o ka Trojici crkvi
I odveo ljubu Ikoniju;
U dvoru mu nikog ne bijaše,
Do banova dva nejaka sina.
Goli, bosi stoje u avliji
I meću se kamena s ramena,
Pa govori mlađi starijemu
"Udri, brate, ako bolje možeš."
A stariji mlađem govorio:
"Kako ću ti, brate, odbaciti,
"Kad se nisam vinom pričestio
"Ni bijelim ljebom naranio,
"Od kako sam baba izgubio?"
Kad to čuo bane Milutine,
Ud'riše mu suze od očiju,
Ugna đoga u mermer-avliju,
Opazi ga dvoje đece ludo,
Pa pobježe u bijele dvore,
Te kazuju svojoj miloj tetki:
"Teto naša, Jelice đevojko!
"Neko dođe u mermer avliju,
"I on jaše đoga babovoga!"
A kad čula Jelica đevojka,
Te iziđe pred bijele dvore,
Odmah pozna svoga mila brata,
Pa mu pade mlada oko vrata,
Roni suze niz bijelo lice;
A tješi je bane Milutine:
"Nemoj, sestro, više tugovati!
"Ta dosta si mlada tugovala
"U rukama Duke zulumćara."
Te s' đevojka malo utješila,
Dovede mu dva nejaka sina,
Ode bane đecu milovati,
A Jelici tiho govoriti:
"Otvori mi prebijelu kulu."
Al' mu sestra tiho otgovara:
"Kučka jedna, a ne snaha moja,
"Od kule je ključe odnijela,
"I otišla s Dukom zulumćarom
"Ka Trojici prebijeloj crkvi."
Kad je bane sestru saslušao,
On podviknu trideset delija,
Te na kuli obiše kapiju.
Ban se penje na bijelu kulu,
Te otvara popete sepete,
Nađe bane đečine haljine:
Od kadive zelene dolame,
I nađe im tanke preobuke,
On obuče dva nejaka sina
I Jelicu svoju milu seju,
Pa on obi Dukine podrume,
Napoji ih vinom crvenijem,
A narani ljebom bijelijem,
Pa ih posla u mermer-avliju,
Da s' igraju mladi po avliji,
A on sakri konje u podrume,
A delije na bijelu kulu;
Ode gledat' sa bijele kule,
Šta mu đeca po avliji rade,
I šta će im Duka učiniti,
Kada s ljubom u avliju dođe.
Malo bilo, za Dugo ne bilo,
Al' eto ti Duke Hercegovca
Sa njegovom ljubom Ikonijom;
Kako viđe dva banova sina,
On potrže pletenu kandžiju,
Ode ćerat' đecu po avliji.
Ali skoči bane sa čardaka,
Viknu bane trideset delija,
Opkoliše Duku zulumćara,
Šćahu njega živa uvatiti;
No se ne da Duka uvatiti,
Trže sablju u desnicu ruku,
Dvije banu pogubio sluge.
Kad to viđe bane Milutine,
On udari Duku zulumćara
Sa svojijem pernim buzdovanom,
Udari ga u čelo junačko,
Duka pade u zelenu travu,
Duka pade, a bane dopade,
Koliko mu krvi žedan bješe,
Sabljom manu, ods'ječe mu glavu
To kad viđe ljuba Ikonija,
Stade bjegat' mlada niz avliju,
Ne dadoše dva banova sina,
Veće odmah kuju uvatiše,
U ruke je banu dodadoše.
Bane viknu na svoje delije,
Donesoše b'jelu krpu platna,
Zališe je lojem i katranom,
Pa uviše kuju Ikoniju
Savrh glave do zelene trave,
Pa on sjede piti rujno vino,
A njoj rusu kosu zapališe.
Kad dogore dolje do očiju,
Ona s' moli banu Milutinu:
"Gospodaru, bane Milutine!
"Ne daj, bane, tvoje oči čarne,
"Dosta si ih puta poljubio."
Ali veli bane Milutine:
"Dok ljubio, dotle i branio,
"Sad nek brani Duka zulumćaru
Kad dogore do bijelih dojki,
Ona zove dva nejaka sina:
"Đeco moja, ako Boga znate!
"Vi ne dajte dvije b'jele dojke,
"Dosta su vas ml'jekom zadojile
"I ludijeh do sad odranile."
Ali veli dvoje đece ludo:
"Jesu, majko, al' je skupo stalo
"Ta dvoreći Duku zulumćara
"Goli, bosi za tri godinice."
Tako zgore kučka Ikonija
Savrh glave do zelene trave.
Bane skoči od zemlje na noge,
Te Dukinu poharao kulu,
Odnese mu blago i oružje,
I odvede konje i sokole,
Zapali mu prebijele dvore,
Pa otide novoj banovini,
Štono mu je care poklonio
Vojujući po zemlji Bugarskoj;
Namjesti se bane Milutine
U Maglaja bijeloga grada.
Tu mu dođe zemlja Bosna slavna,
I od Bosne tridest kapetana,
Te se mladi banu pokloniše.
Ban udade sestricu Jelicu
U pitomu varoš Đakovicu
Za sokola Brđanina Pavla,
A oženi dva nejaka sina
S preko mora otud od Latina:
Steče bane mloge prijatelje.
Bog mu dao sa životom zdravlje!
Nama, braćo, na sretno veselje!
To velimo, da se veselimo,
Ne bi li nas i Bog veselio!

Sanak snila Kučukova kada,
čudan sanak, a u čudan danak,
u subotu uoči neđelje:
đe Užice tama popanula,
Krčagovo ružom procvatilo,
pola plavom, a pola crvenom,
viju vuci na Terezijama,
sa Tatinca lajaše lisica,
nešto puca sa malih Kruščica,
uz Đetinju munje sijevaju,
na Zabučju orli prolijeću,
ponajviše orli krstašići,
i međ' njima tica kukavica.
Kad se bila iz sna probudila,
ona ode mlada na čardake
te kazuje Kučuk-Zaim-agi
šta je mlada u sanu vidila;
no joj veli Kučuk Zaim-aga:
"Zlo si snila, gore će ti biti!
Što Užice tama popanula,
to će Srbi grada osvojiti.
Što je polje ružom procvatilo,
pola plavom, a pola crvenom,
to su, kado, krstati barjaci,
a pod njima bijeli čadori,
pod čadore srpske poglavice
piju vino i bistru rakiju,
sutra juriš hoće na Užice.
Što su vuci na Terezijama,
ono jeste Valjevac Jakove
i sa njime Valjevska Nahija.
Sa Tatinca što laje lisica,
ono jeste Lazare Mutave
i sa njime Gruža i Morava.
A što puca sa malih Kruščica,
ono jeste Milan od Brusnice
i sa njime Rudnička Nahija;
oni vuku ubojne topove,
s njima naše obaljuju kule.
Uz Đetinju što s'jevaju munje
ono jeste od Topole Đorđe
i sa njime lomna Šumadija.
U Zabučju orli što proleću,
ponajviše orli krstašići,
ono jeste Užička Nahija
i sa njome lomno Dragačevo
i pred njima oborknez Aleksa.
A što kuka tica kukavica,
ono jeste proto Milutine
ta od Guče, sela pitomoga;
sa njim kažu trideset popova
i trideset crnih kaluđera,
te se mole bogu bez prestanka,
ne bi l' našeg osvojili grada".

Rascvjetala rujna zora

Rascvjetala rujna zora,
boj se bije kod Javora,
kod Javora i kod Niša,
krv se lije kao kiša.

Vojna truba trubi jasno,
juriš, Srbi, nije kasno
da s osveti zulum kleti
i Kosovo da s osveti

Čolak Antić kod Pazara
sveti srpskog knez Lazara.